Vidjeti da vaše dijete doživljava fizičku ili emotivnu bol zbog vršnjačkog zlostavljanja ili online zlostavljanja (cyberbulling) teško je za svakog roditelja.
Mnogi roditelji nisu sigurni kako pomoći djetetu i kako ga zaštititi od zlostavljanja i nasilja. Neki ne znaju je li njihovo dijete žrtva, promatrač ili ono samo vrši nasilje.
Evo nekoliko savjeta koji vam mogu pomoći da započnete razgovor o toj temi.
Osnovne informacije koje trebate znati:
Što je to vršnjačko zlostavljanje?
Zlostavljanje obično možete prepoznati kroz sljedeće tri karakteristike: namjeru, ponavljanje i moć. Osobe koje vrše nasilje čine to s namjerom da povrijede, bilo fizički ili povrjeđujućim riječima ili ponašanjem i to se ponavlja. Dječaci češće doživljavaju fizičko nasilje, dok djevojčice češće doživljavaju psihičko nasilje i socijalno isključivanje.
Zlostavljanje je obrazac ponašanja, dakle nešto što se ponavlja i nije izolirani incident. Djeca koja zlostavljaju u pravilu ne brinu o onima koje povređuju, ne pitaju se previše kako im je i ne suosjećaju s njima. U suštini ona uživaju u tome što rade i zadovoljna su i vesele se kada vide strah i poniženost u očima djeteta koje zlostavljaju i kad tako uspostave osjećaj nadmoći i kontrole nad njim. Ponekad će, opravdavajući se pred sobom i drugima, reći da su ta djeca to i zaslužila. Kada djeca zlostavljaju, u pravilu misle da se dobro zabavljaju, posebno ako se udruže s drugima u grupu. Čini se da nisu u potpunosti svjesna povrede koju izazivaju i osobne odgovornosti za to jer se povode za grupom ili za odobravanjem drugih. Neka djeca koja zlostavljaju drugu djecu i sama su povrijeđena (u pravilu odraslima, kod kuće ili drugdje) pa svoju muku pokušavaju utješiti bivajući isti takvi prema drugima. Nekad se toj djeci neko takvo iskustvo poniženja i ugroženosti koje im se dogodilo u djetinjstvu ureže u sjećanje i čim narastu toliko da mogu prema drugima biti nasilni i uspostaviti kontrolu, to i čine. U ovu skupinu razloga spada i doživljena trauma ili više njih. Neka djeca zlostavljaju jer zadobiju divljenje drugih zato jer “šefuju”, a pritom se osjećaju dobro i sigurni su da njih nitko neće zlostavljati. Ponekad su (ali ne uvijek) takva djeca impulzivna te ne mogu dobro kontrolirati svoju ljutnju. I njima nedostaju socijalne vještine za dobre međuljudske odnose. U pravilu su socijalno vještija od svojih vršnjaka, ali im nedostaje vještina stvaranja bliskosti i povjerenja u druge.
Bilo koje dijete može postati žrtva. Nažalost, ona djeca koja trpe često misle da je to zato što s njima nešto nije u redu ili je neka njihova osobina neprihvatljiva. To nije istina i važno je da svi – i roditelji i druga djeca i učitelji – to jasno kažu djetetu. Točno je da postoji veća vjerojatnost da će djeca određenih osobina postati mete zlostavljanja. To su osobine koje ih čine lakim metama za djecu kojoj treba to da budu nad nekim nadmoćna, a ne osobine koje ih čine najprihvatljivijima ili lošijima od druge djece. To su najčešće djeca koja su u usporedbi s drugom djecom tiša, opreznija i osjetljivija, lakše postanu tjeskobna, povuku se u sebe i reagiraju plačem, nisu agresivna i tjelesno su slabija (osobito dječaci). Ona nisu spremna i spretna u obrani samih sebe, a često nemaju ni baš dobro razvijene socijalne vještine (vještine druženja s drugima). Zbog svega toga njima je teško obraniti same sebe. Neke od ovih osobina su urođene i same po sebi nisu ni dobre ni loše (npr. osjetljivost, povučenost, tjelesni izgled), a neke su stečene – razvijene u sredini u kojoj su djeca rasla (odsustvo zastupanja sebe, oslanjanje na vlastite snage).
Zlostavljanje se može dogoditi osobno ili putem interneta. Cyberbullying se često događa putem društvenih medija, poruka preko aplikacija za dopisivanje, e-pošte ili bilo koje internetske platforme na kojoj djeca komuniciraju. Budući da roditelji možda neće uvijek pratiti što njihova djeca rade na tim platformama, može biti teško znati kada je vaše dijete pogođeno.
Zašto trebam reagirati ako je moje dijete žrtva zlostavljanja?
Zlostavljanje može imati štetne i dugotrajne posljedice za djecu i za dijete koje trpi i za dijete koje zlostavlja druge. Osim fizičkih posljedica zlostavljanja, djeca mogu doživjeti probleme s emocionalnim i mentalnim zdravljem, uključujući depresiju i anksioznost, koji mogu dovesti do zlouporabe sredstava ovisnosti i slabijeg uspjeha u školi. Za razliku od nasilja koje se događa uživo, internetsko zlostavljanje može doprijeti do žrtve bilo gdje, u bilo kojem trenutku. To može prouzročiti veliku štetu jer može brzo doprijeti do široke publike i ostaviti trajni trag na internetu za sve uključene. Dijete se može osjećati kao da nigdje pa čak ni kod kuće nema sigurno mjesto i ne može pobjeći od svojih zlostavljača.
Djeca koja zlostavljaju sklonija su nasilničkom ponašanju u odrasloj dobi, činjenju kaznenih djela. Također su sklonija uzimanju droga i alkohola u odnosu na prosjek svoje generacije.
Vaše dijete ima pravo na sigurno, poticajno školsko okruženje koje poštuje njegovo dostojanstvo. Konvencija o pravima djeteta kaže da sva djeca imaju pravo na obrazovanje i zaštitu od svih oblika tjelesnog ili psihičkog nasilja, ozljeda ili zlostavljanja. Vršnjačko nasilje nije iznimka.
Prevencija
Kako mogu umanjiti mogućnost zlostavljanja mog djeteta u školi?
Prvi korak u zaštiti vašeg djeteta, bilo u direktnom kontaktu ili na internetu, jest osigurati da ono zna što je to zlostavljanje i da zna da vam se može obratiti za pomoć ako je potrebno.
Razgovarajte sa svojim djetetom. Ako vaše dijete zna što je zlostavljanje, znat će ga prepoznati bilo da se događa njima ili nekome drugom. Pitajte i ustanovite što se točno zbiva te kako se dijete nosi i osjeća s time. Otvoreno i često razgovarajte sa svojom djecom, jer će vam se obratiti ako vide ili dožive zlostavljanje. Pitajte ih o njihovom vremenu u školi i njihovim aktivnostima na internetu, ne samo o njihovim razredima i aktivnostima, već i o tome kako se osjećaju.
Pomozite svom djetetu da bude pozitivan uzor. Tri su strane u zlostavljanju – dijete koje trpi nasilje, dijete koje čini nasilje i dijete koje promatra. Čak i ako djeca ne trpe nasilje, mogu spriječiti vršnjačko nasilje uključivanjem, poštovanjem i ljubaznošću prema svojim vršnjacima. Ako svjedoče nasilničkom ponašanju, mogu se zauzeti za dijete koje trpi nasilje, ponuditi podršku.
Pomozite u izgradnji samopouzdanja vašeg djeteta. Potaknite svoje dijete da se upiše na tečajeve ili se pridruži aktivnostima koje voli u vašoj zajednici. Ovo će također pomoći u izgradnji povjerenja kao i stvaranja grupe prijatelja sa zajedničkim interesima.
Budite uzor. Pokažite svom djetetu kako se ponašati prema drugoj djeci i odraslima s ljubaznošću i poštovanjem čineći isto prema ljudima oko sebe, uključujući i razgovor u situacijama kada svjedočite da se netko prema nekome ponaša ružno. Djeca gledaju na svoje roditelje kao na primjer kako se ponašati.
Budite dio njihovog online iskustva. Upoznajte se s platformama koje koristi vaše dijete, objasnite mu kako su online i offline svijet povezani te ga upozorite na različite rizike s kojima se može suočiti na internetu.
Savjetujte mu što sve može poduzeti u takvoj situaciji. Ponekad jasno i uvjerljivo zastupanje sebe, koje nije pretjerano emotivno, može zaustaviti nasilje. Provjerite osjeća li se dijete spremnim za takvu promjenu u ponašanju i vježbajte s njim ako treba. Uvijek je bolje ako djeca uz podršku mogu učiniti nešto sama za sebe. Međutim, ako se dijete ne osjeća spremno, ovakvu poduku i vježbu treba ostaviti za kasnije, kada se nasilje zaustavi. Ako je riječ o ne prevelikom zlostavljanju, možete ga poučiti da hladno pogleda dijete koje mu se ruga, ponosno okrene glavu i ode. Oni koji zlostavljaju vole vidjeti u očima mete strah i povrijeđenost pa, kad toga nema, možda će odustati. Još je bolje ako mogu uvjerljivo reći: “Makni se!” ili: “Dosadan si!” ili: “Prestani!” i okrenuti se i otići.
Istražite s djetetom što dovodi do nasilja. Rijetko, ali ipak se događa da djeca mete provociraju druge dosađivanjem ili iritiranjem pa mogu naučiti da to više ne rade.
Ponekad je mudro raspraviti s djetetom o tome koja mjesta treba izbjegavati i eventualno pored kojih odraslih može biti u kritičnim situacijama i trenucima. Primjerice, savjetujte dijete neka se uvijek drži druge djece ili odraslih. Neka bude u blizini dežurnog učitelja tijekom odmora umjesto da sjedi u učionici. Podržite ga ili, ako je potrebno, vi pripomognite u dogovorima oko toga s kim ide i s kim se vraća iz škole. Razmotrite gdje se može skloniti putem do škole ako bude napadnuto (u neku prodavaonicu, kod susjeda i sl.). Djeca koja vole zlostavljati u pravilu traže osamljenu djecu. I ovdje vrijedi princip – bolje je da dijete sâmo nešto učini za sebe i da se okruži djecom nego odraslima – ako je to moguće. Ako ne, onda je važnije da ima podršku odraslih, nego da se nasilje nastavi. U načelu, u takvim situacijama druga djeca mogu biti bolji učitelji i treneri primjerene reakcije, nego odrasli, jer ona znaju način komuniciranja među vršnjacima te su prirodnija i manje vidljiva pomoć.
Ohrabrite ga da dežurnom učitelju i razredniku/ci (ili barem prijateljima) kaže/prijavi što se događa prije nego što postane još teže i ozbiljnije. Objasnite mu razliku između tužakanja i prijavljivanja (cilj je tužakanja dovesti nekoga u nevolju, a prijavljivanja spriječiti nevolju i nasilje).
Ako dijete odbija razgovarati s razrednicom/kom, a vi procjenjujete kako je situacija ozbiljna i kako ne daje prostora da dijete vježba zastupati sebe (kad se dijete boji ići u školu, stalno je potišteno, ne može se koncentrirati, ima poteškoća sa spavanjem, žali se da ga nešto boli ili je često bolesno i, naravno, kad vam ispriča o događaju koji je zaista opasan), predložite djetetu da pođete zajedno u školu. Ako i to odbije, dogovorite se za sastanak s razrednicom/kom u školi i obavijestite je o činjenicama koje ste saznali. Uvjerite dijete da ćete s razrednicom razgovarati povjerljivo i da ona neće otkriti kako je ono izvor informacija. Ako se dijete jako boji osvete, umanjivat će događaj pa je važno da mu kažete kako je u takvim situacijama intervencija odraslih nužna ne bi li se riješio problem, kako je to previše ozbiljno da se razriješi samo od sebe ili samo uz pomoć druge djece. Kažite mu što točno kanite učiniti, s kime ćete razgovarati i uvažite do razumne mjere njegove primjedbe, brige i ideje. U tom je trenutku jednako važno sačuvati djetetovo povjerenje, kao i zaustaviti nasilje.
Budite mirni i staloženi dok razgovarate s djetetom, a kada kasnije odete u školu budite također mirni i staloženi, ali i odlučni. Ako dijete vidi da ste se jako uznemirili, “izgubili glavu” i krenuli optuživati sve redom ili ako vidi da ste se jako uplašili i potištili, umanjivat će i skrivati cijelu istinu i osjećat će se još bespomoćnije i krivlje pa mu tako nećete pomoći.
Budite više usmjereni na to da se nasilje zaustavi nego da se počinitelji strogo kazne (i imajte na umu, kao što će vašem djetetu trebati vremena da nauči zastupati sebe i nositi se u druženju s vršnjacima, tako će i djetetu koje postupa zlostavljački trebati vremena da nauči na prihvatljiviji način zadovoljiti svoju potrebu za vrijednošću i moći).
U razgovoru s razrednicom (ili nekom drugom stručnom osobom ako razgovor s razrednicom nije pridonio zaustavljanju nasilja) svakako recite jasno činjenice o tome što djetetu čine, čime ga plaše i povrjeđuju, tko to radi, što je dijete (i vi) dosad napravilo u pokušaju da riješi problem i zaustavi nasilje te što vi (i dijete) procjenjujete da bi pomoglo vašem djetetu. Škola možda neće uvažiti sve vaše prijedloge i imat će neke svoje procedure i postupke, ali je važno da im vi kažete svoje viđenje jer time im možete uvelike pomoći da bolje sagledaju što se sve može učiniti.
Na koje znakove trebam paziti?
Promatrajte vaše dijete, kako se osjeća. Razgovarajte sa svojom djecom o tome što misle da je dobro i loše ponašanje u školi, zajednici i na internetu. Važno je imati otvorenu komunikaciju kako bi se vaša djeca osjećala ugodno govoreći vam o tome što im se događa u životu. Neka djeca možda neće riječima izraziti svoju zabrinutost. Znakovi na koje treba obratiti pažnju uključuju:
Fizički tragovi kao što su neobjašnjive modrice, ogrebotine, slomljene kosti i rane koje zacjeljuju.
Strah od odlaska u školu ili sudjelovanja u školskim događanjima.
Tjeskoba, nervoza i oprez.
Dijete ima malo prijatelja u školi ili izvan nje.
Iznenadni prestanak prijateljstva ili izbjegavanje društvenih situacija.
“Nestaju” ili su uništene djetetove stvari poput odjeće, elektroničkih uređaja i drugih osobnih stvari.
Dijete često traži novac.
Gubitak interesa za školu i školske aktivnosti, a nekad i slabiji školski uspjeh.
Izostanci ili pozivi djeteta iz škole s molbom da idu kući.
Želja da ostane u blizini odraslih osoba.
Problemi sa spavanjem, buđenje po noći i noćne more.
Dijete se žali na glavobolje, bolove u trbuhu i druge fizičke tegobe pred odlazak u školu.
Uznemirenost nakon vremena provedenog na internetu (bez razumnog objašnjenja).
Dijete je neobično tajnovito, osobito kad je riječ o aktivnostima na internetu.
Dijete je agresivno ili ima ispade bijesa.
Dijete je razdražljivo, nemirno ili se povlači iz obiteljskih aktivnosti.
Dijete postaje bezvoljno.
Gubitak apetita.
Dijete čeka da dođe kući da bi otišlo na zahod.
Dijete bira “nelogičan” put do škole i kad se vraća kući.
Što mogu učiniti ako moje dijete maltretira druge?
Ako mislite ili znate da vaše dijete zlostavlja drugu djecu, važno je upamtiti da dijete nije samo po sebi loše, već da se ponaša ružno iz više razloga. Djeca koja zlostavljaju često se samo žele uklopiti, trebaju pažnju ili jednostavno smišljaju kako se nositi s kompliciranim emocijama. U nekim slučajevima, nasilnici su i sami žrtve ili svjedoci nasilja kod kuće ili u svojoj zajednici. Postoji nekoliko koraka koje trebate poduzeti kako biste pomogli svom djetetu da prestane zlostavljati drugo dijete/djecu:
Shvatite problem ozbiljno. Ne dopustite sebi da padnete u negiranje problema ili umanjivanje ozbiljnosti situacije tako što ćete se tješiti riječima da će “dečki uvijek biti dečki” (ili muškići), da su ruganje, tuča i takva tvrda vrsta ophođenja samo neslana šala ili prirodni dio odrastanja.
Saslušajte pažljivo dijete i usredotočite se na to da saznate činjenice, a ne njegove interpretacije. Ako kaže: “Ma samo sam ga malko htio prestrašiti i to je sve”, pitajte što je točno rekao i učinio drugom djetetu, gdje, koliko puta, koliko to dugo traje i sl.. Djeca sklona zlostavljanju dobra su u manipuliranju odraslima i mogu vrlo vješto uobličiti priču tako da ispadnu nevina svaljujući krivicu na nekoga drugog ili prikrivajući da su to radila namjerno, prikazujući situaciju kao stjecaj slučajnih okolnosti. Recite djetetu da mu ne čini dobro to što prikriva i negira svoje ponašanje, nego ga to stavlja u još težu poziciju.
Detaljno razmotrite bilješke koje postoje u školi, jer vam to može pomoći ustanoviti postoji li neko pravilo u nasilničkom ponašanju djeteta, što vam pak može pomoći i da lakše spriječite ponavljanje takvih postupaka, kao i da bolje razumijete zbog čega se to događa.
Ako niste sigurni kako se u takvoj situaciji ponašati, potražite stručni savjet u školi ili u nekoj drugoj stručnoj službi ili ustanovi.
Izuzetno je važno da u svim razgovorima s djetetom (i drugima) držite dijete odgovornim za vlastito ponašanje. Nemojte na sebe preuzimati njegovu krivicu i odgovornost te nemojte pred djetetom tražiti izlike i isprike za takvo postupanje.
Jasno dajte do znanja djetetu da nasilno ponašanje smatrate vrlo ozbiljnim problemom i da ga ubuduće nećete tolerirati. Jasno zatražite neka odmah prestane sa svim nasilnim aktivnostima.
Recite djetetu da ćete pomno motriti njegovo ponašanje i često biti u kontaktu s učiteljicom/razrednicom, a onda to i činite.
Razgovarajte. Razumijevanje zašto se vaše dijete tako ponaša pomoći će vam da znate kako mu pomoći. Osjeća li se nesigurno u školi? Svađa li se s prijateljem ili bratom ili sestrom? Ako ne znaju objasniti uzrok svog ponašanja, posavjetujte se sa školskom stručnom službom, stručnjakom za mentalno zdravlje djece ili socijalnim radnikom.
Vježbajte zdrave i prihvatljive načine suočavanja sa situacijama koje kod djeteta izazivaju frustraciju. Zamolite dijete neka objasni scenarij koji je doveo do neprihvatljivog ponašanja i ponudite mu primjere konstruktivnog načina reagiranja. Koristite ovu vježbu za razmišljanje o mogućim budućim scenarijima i reakcijama koje ne štete drugoj djeci. Podsjetite svoje dijete i na činjenicu da ružni komentari ili poruke jednako bole i u uživo i na internetu.
Preispitajte sebe i vlastito ponašanje. Djeca koja zlostavljaju često modeliraju ono što vide kod kuće. Je li vaše dijete izloženo fizički ili emocionalno štetnom ponašanju u obitelji? Iskreno razmislite o tome kako se predstavljate svom djetetu i kakav primjer može vidjeti u vama.
Ako se vaše dijete nasilno ponaša prema drugoj djeci to treba imati odgovarajuće posljedice kao i prilike da popravi svoje ponašanje. Ako saznate da je vaše dijete zlostavljalo drugo dijete, važno je da to dobije odgovarajuću, nenasilnu posljedicu. To može biti ograničavanje njihovih uobičajenih aktivnosti, osobito onih u kojima se situacija sa zlostavljanjem može ponoviti poput društvenih okupljanja, vremena provedenog online. Potaknite dijete da razmisli kako može popraviti štetu koju je učinilo? Možete potaknuti dijete na ispriku, ali nemojte ga prisiljavati. Važno je da isprika bude iskrena i autentična. Potaknite dijete da vježba prihvatljive načine suočavanja sa situacijama koje kod njega/nje izazivaju frustraciju.
Uspostavite vrijednosti, pravila i posljedice za njihovo kršenje i kod kuće te ih se svi pridržavajte. Pazite da posljedice ne budu ponižavajuće. Mogu uključivati, npr. oduzimanje nekih pogodnosti (gledanja televizije, igranja računalnih igrica, smanjivanje džeparca i sl.) ili izvršavanje nekih zaduženja korisnih za sve ukućane (takvih poslova kod kuće uvijek ima napretek).
Razgovarajte više sa svojim djetetom o tome gdje, s kim i kako provodi svoje slobodno vrijeme. Upoznajte se s onima s kojima se druži i ako vam se čini da je zapao u “loše društvo” ograničite mu vrijeme koje provodi s njima.
Provodite više vremena s djetetom radeći ono što i vas i dijete veseli ili što je korisno za obitelj i to tako da ga dozovete u pomoć (a ne po kazni).
Pohvalite dijete kada se ponaša u skladu s pravilima, kad je miroljubivo i brižno prema drugima.
Učite ga pregovarati o vlastitim potrebama i željama na pošten način, nemojte pristati na pritiske i ucjene, ali se i vi suzdržite od njih. Pregovarajte tako da dijete može sâmo odlučiti što hoće i što može dati ili učiniti kako bi dobilo nešto što želi.
Tekst preuzet sa: https://www.unicef.org/croatia/kako-s-djecom-razgovarati-o-vrsnjackom-zlostavljanju
