Zašto su u odgoju važne granice i kako ih postaviti?

Članak Hane Hrpke, psihologinje, predsjednice udruge Hrabri telefon i majke troje djece

Jedno od najčešćih tema, ali i dilema, vezanih uz roditeljstvo, su granice u odgoju. Mnogi su roditelji negdje prije ili kasnije pročitali ili čuli kako su granice važne, no ostaje pitanje što su one zapravo, treba li ih „obraniti“ na neki način i kako ih se držati.

Iako se granice možda čine kao dosta strog pristup odgoju, trebamo razumjeti čemu one služe i kako ih provoditi.

Jednostavno rečeno, granice su odluke koje su roditelji donijeli o tome što je djetetu dozvoljeno, a što nije, kako bi dijete naučilo na koji način je u redu se ponašati, a na koji nije, što smije, a što ne smije.

Granice su važne kako bi dijete znalo što se od njega očekuje te što će se dogoditi u određenim situacijama ako se toga (ne)pridržava. To djetetu daje osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, a ti su mu osjećaji neophodni kako bi moglo biti slobodno. S druge strane dijete se uči kontroli emocija i frustracije kada se suoči s ograničenjem.

 

Od kuda krenuti?

Za početak je važno da roditelji zajedno porazgovaraju što im je u odgoju važno, na čemu će inzistirati, a što im možda nije toliko važno. Oba roditelja se trebaju složiti oko toga. Potom je bitno da djetetu unaprijed objasne svoje odluke kako bi dijete znalo što se od njega očekuje. Pravila trebaju biti kratka i jasna. Za neke od tih odluka mogu donijeti i neke posljedice ako se dijete toga ne bude držalo. Posljedice može i dijete samo predložiti. Nije nužno za svaku odluku dati posljedicu, mogu se koristiti i prirodne posljedice (ako dijete nešto zaprlja, treba sâmo i očistiti, ako prosipa, treba i pokupiti). Roditelj može ponuditi i alternativu djetetu, npr. ne možeš sada dobiti slatkiš jer si već pojeo jedan, no možeš pojesti jabuku. Granice ne smiju biti prepreka bliskosti, nego dapače, temelj povjerenja između djeteta i roditelja. Kad granice postavljamo s poštovanjem i ljubavlju, učimo dijete što znači sloboda (da činim što želim) uz vlastitu odgovornost (za svoje ponašanje).

Dosljednost

Važno je da se roditelji dosljedno pridržavaju granica, kako dijete ne bi bilo zbunjeno te kako bi što lakše slijedilo upute. No, nije neophodno da se roditelji uvijek i bez iznimke toga drže, jer život je takav da nas često dovede u razne situacije kada neku granicu ne možemo ili je jako nezgodno sprovesti. Stoga se roditelji ne trebaju samooptuživati ili osjećati se neuspješnima ako se nekad nisu pridržavali granica. Ako su roditelji donijeli odluku da se npr. ide spavati svaku večer u 21 h i jednu večer odu u goste ili im dođu gosti, u redu je reći djetetu, danas ćemo učiniti iznimku i možeš ostati malo dulje budan/a.

A što ako…?

Ako se dijete nije držalo dogovora, posljedica ne treba biti djetetu kazna, nego unaprijed postavljena posljedica, pa tako npr. ako dijete nije opralo zube i obuklo pidžamu do 21 h, tu večer neće roditelj pročitati priču. Roditelj se pritom ne treba ljutiti, vikati, pretjerano objašnjavati, prijetiti ili slično. Posljedica je već dovoljna. Roditelj i dalje treba pružiti djetetu nježan odlazak na spavanje kako bi i da su čitali priču.

Prirodno je da dijete testira granicu, da isprobava hoće li mu/joj nešto „proći“ i što će se dogoditi ako ne posluša dogovor. Pritom je važno da takvo ponašanje roditelji ne shvate osobno jer ono nije usmjereno na njih i dijete se ne ponaša tako da bi namjerno naljutilo roditelje. Ono se ponaša tako jer mora naučiti što će se dogoditi u kojoj situaciji i može li računati na to da će njegovi roditelji učiniti ono što su rekli (predvidljivost i sigurnost o kojoj smo govorili).

Granice roditelji mogu i trebaju mijenjati kako se dijete razvija i davati djetetu sve više slobode (i odgovornosti) kako bi učilo biti samostalno i odgovorno prema sebi i drugima.

Budite nježni

Na kraju, i na početku, važno da je roditelji znaju da tajna uspješnog roditeljstva nije da roditelj bude savršen i bezgrešan, nego da i roditelji trebaju učiti iz svojih grešaka i pokazati djetetu da im je žao ako pogriješe. Također mogu se svi zajedno nasmijati kada djetetu nešto „prođe“, a nije trebalo te pripaziti da se to ne ponovi. Roditelji trebaju također biti svjesni svojih trenutačnih kapaciteta na koje utječu umor, opterećenost, san, stres itd. i ponekad birati bitke, radije nego forsirati neko pravilo koje taj dan nemaju snage provesti. Trebaju biti nježni i prema sebi kao i prema djetetu jer sretan i zadovoljan roditelj je preduvjet sretnog i zadovoljnog djeteta.

Hana Hrpka, psihologinja, predsjednica udruge Hrabri telefon i majka troje djece

Tekst u cijelosti preuzet sa https://www.unicef.org/croatia/price/odgojugranice