KUTAK ZA RODITELJE

OBAVIJEST

POLAGANJE EKSTERNE MATURE - IZMJENA RASPOREDA POLAGANJA ISPITA

Shodno Kalendaru aktivnosti koji je donio ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, predviđeno je da se eksterna matura polaže 19. i 20. juna 2017. godine.

S obzirom da se od ove školske godine iz predmeta Engleski / Njemački jezik, prvi put testira oblast slušnje, koje je potrebno organizovati u učionicama, došlo je do izmjene rasporeda polaganja ispita na eksternoj maturi.

Izmijenjeni raspored polaganja ispita:

Ponedjeljak, 19. 6. 2017. godine

- Engleski jezik / Njemački jezik - početak u 10 sati

Utorak, 20. 6. 2017. godine

- Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost   - početak u 10 sati
- Matematika - početak u 12 sati

OBAVIJEST

POLAGANJE EKSTERNE MATURE

Shodno Kalendaru aktivnosti koji je donio ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, predviđeno je da se eksterna matura polaže 19. i 20. juna 2017. godine.
Eksterna matura će se realizovati prema sljedećem rasporedu:

Ponedjeljak, 19. 6. 2017. godine
- Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost - početak u 10 sati
- Engleski jezik / Njemački jezik - početak u 12 sati

Utorak, 20. 6. 2017. godine
- Matematika - početak u 10 sati

OBAVIJEST

U skladu sa školskim kalendarom za 2016/2017. godinu, u ponedjeljak, 17.4.2017. godine u svim osnovnim i srednjim školama na području Kantona Sarajevo je nenastavni i neradni dan.

Brošure

 

Zašto roditelji stresaju svoje dijete?

Potrebe djece

Vlastiti stres koji ima svaka osoba – Roditelji ga imaju manje ili više, što zavisi od mnogih faktora. Ona osoba koja je konstantno izložena velikoj količini stresa, nema snage za potrebe i interese drugih ljudi oko sebe, pa čak ni onda kada je u pitanju njihovo vlastito dijete.
Najvažnije  što dijete ima su roditelji. Kako se roditelji odnose prema njemu je ključno za njegov rast i razvoj. Roditelj je taj koji je ekspert za svoje vlastito dijete i njegove potrebe. Ipak, većina roditelja se ponekad osjeća nesigurno u roditeljstvu, i brine da li njihovo dijete ima dovoljno obaveza i dnevnih aktivnosti. Roditelji lako zaborave da je biti sa djetetom i ne raditi ništa, aktivnost sama po sebi.
Životi djece su veoma različiti, ali su njihove osnovne potrebe iste. Svako dijete treba roditelje koji ga bezuslovno vole, angažuju se oko njega i provode dovoljno vremena s njim. Djeca trebaju biti u mogućnosti da pričaju o onome što okupira njihove misli, trebaju brigu, hranu, prijatelje, smijeh, avanturu, izazove, ali i momente smiraja i tišine.
Ona trebaju pažnju, ali i vođenje misli i shvatanja. Djeca žele biti “viđena” od svojuh roditelja. Ponekad roditelji osjećaju kao da nemaju snage da ispune ove zadatke i kao da nisu dovoljni svom djetetu. Zbog toga je od velike važnosti imati pomoć od drugih odraslih osoba, koje su angažovane oko djeteta – šira familija, odgajateljice).

Roditelj to ne želi, ali…

Nijedan roditelj ne želi stresati svoje dijete, ali se ipak takve stvari počesto dešavaju. Slijede neki od razloga:

  • Brze promjene u društvu – Stres je rekcija koju roditelji doživljavaju, jer ne mogu biti angažovani i informisani u istoj mjeri oko posla i porodice. Taj stres se lako prenese na dijete.
  • Roditelji su u stalnoj brizi za djetetom; da se ne povrijedi, da ne dobije batine od druge djece, da ga ne udari auto, da uspije u školi, a kasnije i u društvu. Sve su veći zahtjevi koje dijete treba ispuniti, da bi moglo uspijeti kasnije u društvu. Mnogi se pitaju može li njihovo dijete to podnijeti.
  • Roditelji su sve više sami –  Sve je više razvoda brakova, pogotovo među mladim parovima, te zbog toga mnogi žive sami sa djetetom/djecom. Koliko će roditelj imati podrške od svojih roditelja, zavisi od blizine stanovanja i njihovog ličnog angažmana.
  • Postoji velika nesigurnost u poslovnom životu, zbog raznih kriza koje prečesto pogađaju zaposlenost. Roditelji su u strahu da li će moći izdržavati svoju porodicu.
  • Mnogi roditelji imaju vlastite želje, koje žele ostvariti. Takođe, neki imaju hobije, ili želju za obrazovanjem. Sve traži svoje vrijeme. Nažalost, vremena je uvijek malo, tako da neko (roditelj ili dijete) uvijek ostane uskraćen za ono što mu je potrebno.
  • Ponekad se desi da roditelj radi dvokratno, tako da svo slobodno vrijeme provede u pokretu od jednog mjesta do drugog. To stvara ogromnu dozu stresa, koji se prenosi na ostatak porodice.
  • Vlastiti stres koji ima svaka osoba – Roditelji ga imaju manje ili više, što zavisi od mnogih faktora. Ona osoba koja je konstantno izložena velikoj količini stresa, nema snage za potrebe i interese drugih ljudi oko sebe, pa čak ni onda kada je u pitanju njihovo vlastito dijete.

Sve ove stvari stresaju dijete i, čim prije ih roditelji prepoznaju i postanu svjesni istih, tim  prije mogu početi raditi na njihovom smanjenju i racionalizaciji.

Izvor: predskolska.ba

Diskalkulija – teškoće sa matematikom

Mnoga istraživanja ukazuju da diskalkulija nije povezana sa inteligencijom, motivacijom ili nekim drugim faktorima koji utiču na učenje.
Diskalkulija je poremećaj učenja matematike koji pokazuje da dijete u usvajanju tih procesa i načinu rješavanja matematičkih zadataka zaostaje za svojim vršnjacima godinu ili dvije. U odnosu na disleksiju (poremećaj koji uzrokuje teškoće u čitanju) za koju većina zna, diskalkulija je manje poznat pojam. Mnoga istraživanja ukazuju da diskalkulija nije povezana sa inteligencijom, motivacijom ili nekim drugim faktorima koji utiču na učenje. Djeca koja su pogođena ovom poteškoćom imaju problema sa jednom ili više područja, ali bez obzira na to pokazuju veoma dobre rezultate u drugim područjima.
Rani predznaci diskalkulije podrazmijevaju loše razumijevanje pojma broja, količine broja i uopšteno brojanja. Već u prvom razredu, djeca sa ovim poremećajem ne znaju imenovati osnovne brojeve, niti prepoznati koji broj je veći ili manji.
Većina djece, uključujući i onu sa diskalkulijom, su sposobna da nauče osnove brojanja (jedan, dva, tri, četiri, …). Međutim, jedan dio njih ne razumiju pravila koja vrijede pri brojanju. Dijete zamjenjuje jedan broj nekim drugim. Takve zamjene nemaju nikakve veze s teškoćama u razumijevanju pojma broja.  Dijete svaki puta zamjenjuje neke druge brojeve, a pri tome nije riječ o sličnosti oblika ili prostornog položaja brojeva.
Često se dešava da imaju poteškoća sa osnovnim aritmetičkim faktama, kao npr. zaborave odgovor na pitanje koliko je 2+3. Njihove strategije pri rješavanju problemskih zadataka su nezrele i oslanjaju na brojanje prstima mnogo duže nego ostala djeca.
Strah od matematike može dovesti do grešaka. Diskalkulija će najvjerovatnije na kraju  dovesti do frustracije i izbjegavanja matematike, što definitivno otežava njeno učenje.
Kao roditelj, ove predznake je važno  primjetiti i što prije djelovati u skladu s djetetovim potrebama. Rana intervencija se kao i uvijek preporučuje, jer ona čini svu razliku u savlađivanju poteškoće s kojom se dijete susreće.

Izvor: predskolska.ba

PORUKE DJECE RODITELJIMA

Upitate li se ponekad šta se događa u našim glavama kad čujemo neke uobičajene "odgojne" rečenice?
Naprimjer:
Ako kažete:
Zašto nisi kao brat ili sestra!
Takva primjedba može samo loše uticati na naše odnose!
Ako kažete:
Ponekad si tako naporan!
Poljuljat ćete moje samopouzdanje!
Ako kažete:
Sada nemam vremena za tebe!
Pomislim da ga nemate nikad!
Ako kažete:
Molim te, saberi se!
Podcjenjujete moje emocije!
Ako kažete:
Neću te više voljeti ako se nastaviš tako ponašati!
Zar roditeljska ljubav ne mora biti bezuslovna?
Ako kažete:
Niko te nije pitao za mišljenje!
Podcjenjujete me!
Ako kažete:
Ne sviđaju mi se tvoji prijatelji!
Morate mi reći i zašto!
Ako kažete:
Trebala bi biti doktor, advokat, profesor ...
Zar moram ja po svaku cijenu ostvariti vaše neostvarene ambicije?
Ako kažete:
Nakon svega što smo učinili za tebe ...
Namećete mi osjećaj krivnje!

Razmislite malo o tome!!!

Uloga roditeljstva u odgajanju djeteta za virtuelno okruženje

Ohrabrujte djecu da vode zdrav život. Ponudite druge sadržaje. Pokažite primjerom. Smislite nešto što će djetetu biti zanimljivije nego da sjedi ispred računara satima. Ponudite mu svoje društvo. Uključite ga u sportske aktivnosti, umjetničke radionice. Podrazumijeva se da može da igra i kompjuterske igrice, ali vi vodite računa o izboru igara (koliko su edukativne, koliko agresivne, koliko prilagođene njegovom uzrastu).
Pratite koliko sati dijete provodi igrajući se. Napravite sistem ograničenja. Npr., ako prekorači dogovoreno vrijeme, sljedećeg dana neće igrati svoje igrice. Čuvajte se pretjerivanja. Vrijeme predviđeno za kompjuter zavisi od djetetovog uzrasta. Ipak, ovo vrijeme ne bi smjelo da bude na štetu fizičkih aktivnosti i igre sa vršnjacima.
Djeca vole podijeliti nešto sa svojim roditeljima. Pokažite svoje istinsko interesovanje. Stavite strah u stranu i pokušajte ući u svijet mladih. Koliko god dijete može agresivno zvučati za kompjuterom, to je još uvijek ono isto dijete koje zadovoljno pije čaj s vama i daje vam poljubac pred odlazak u školu. Ono nije odjednom postalo čudovište. Ako roditelji ne razgovaraju o tome šta znači „sačuvaj igru“, neće razumjeti da je problem u tome da se odmah prestane igrati zbog večere, i da sačekati dva minuta znači mnogo za dijete. Nemojte biti indiferentni ako je vaše dijete pobijedilo Bowser, pitajte ga ko je to, kako je igra prošla i da li je bilo teško. Možete naučiti da razumjete dijete kad odgovori na jednan od vaših komentara:“ Igra je gotova!“ (game over!)

Ključni roditeljski savjeti:

  1. Ne brinite, roditeljstvo pomaže.
  2. Strah da je kasno? Nikada!
  3. Djeca vole ograničavanja, jer se u suprotnom ne osećaju slobodno.
  4. Ako ih ne odgajate, ne možete očekivati da se ponašaju dobro i ne upadaju u nevolje.
  5. Igre su odlične i poučne, ali ljudi ipak vole kontakt s drugim ljudima.
  6. Igranje vani je još uvijek omiljeno među djecom, čak i kada provode sate ispred kompjutera.
  7. Društvene vještine se mogu naučiti, pogotovo kada se igraju vani s vršnjacima.
  8. Uvjerite se da imate znanja, ali ne brinite ako nemate dovoljno znanja. U razgovoru s djecom i mladima lako možete prikupiti znanja.
  9. Znanje vam pomaže da vidite zadovoljstvo u VO- tako ćete lakše shvatiti svoju djecu.
  10. Znanje vam pomaže da vidite opasnosti. Trebate da zaštitite djecu, da ih pratite i da ste tu da pomognete.
  11. Prevencija je najvažnija. Ovisnost je u mozgu i ne možete je stvarno izliječiti. Uvijek je potrebno obratiti pažnju.
  12. Ako je neko ovisnik, mozak će tražiti nove ovisnosti
  13. Ne koristite ekran TV -a i kompjutera kao dadilje, iako to može biti privlačno.
  14. Imajte na umu: igranje iz dosade ili zbog loših osećanja je opasno. Ovo bjekstvo je izvor ovisnosti.
  15. Obratite pažnju na znakove i obilježja ovisnosti.
  16. Pratite tempo doživljaja u VO, ne previše, ne prebrzo
  17. Pratite dobro ograničenja i znajte da se ne odnose na vještine, nego na moral u jeziku i slikama.
  18. Profil stranica je super, ali u stvarnosti to često izgleda drukčije. Pomozite djetetu da se nosi s njima.
  19. Redovito razgovarajte s djetetom ili adolescentom o svojim iskustvima u VO. To je važno.
  20. Imajte na umu da tempo iskustva u VO nije prebrz za dijete.
  21. Učite dijete da se bavi privatnošću.
  22. VO utječe na raspoloženje. Pobrinite se da utjecaj ostane pozitivan
  23. Pitajte dijete ako ima obaveze u VO o kojima treba brinuti.
  24. Pridružite se svom djetetu kako biste razumjeli igru ili internet stranicu.
  25. Pazite da kao roditelji nastupate složno kako vaše dijete ne bi patilo zbog svađa, i da bi vas ozbiljno shvatilo kao roditelje.
  26. Ponašanje se izgrađuje kao i sve drugo. Učenje mladih u VO se takođe odražava na pozitivan i negativan način.
  27. Primjetite opadanje uspjeha u školi, umora i poteškoća u školi.
  28. Nema PC, konzole ili mobilnog telefona u spavaćoj sobi. Nemojte dozvoljavati igre u spavaćoj sobi bar dok djeca nemaju 16 godina.
  29. Spriječite da se ritam dan-noć poremeti zbog VO. Dnevno svjetlo utječe na rast, razvoj i raspoloženje.
  30. Postavite roditeljski nadzor za malu djecu.
  31. Ohrabrite svoje dijete da uči preko kompjutera. Napravite nešto zajedno u PowerPointu, Adobe Flash i Adobe Photoshop i učite jedni od drugih.
  32. Diskutirajte sa svojim djetetom o pouzdanosti informacija.
  33. Pazite da se san i ishrana djeteta ne poremete.

 

BESKONFLIKTNO RJEŠAVANJE SUKOBA ili NENASILNO RJEŠAVANJE KONFLIKTA

Šta uopće znači riječ konflikt? Potiče od latinske riječi KONFLIGERE (CONFLIGERE) što znači „udarati nešto o nešto“. Po tome bi i sve sukobe trebalo rješavati nasilno, što naravno nikako nije istina. Naprotiv. Cijela nauka se razvila u pokušaju da se iznađu najbolji načini nenasilnog rješavanja problema i sukoba.
Konflikti najčešće nastaju zato što nismo svjesni da u osnovi svi doživljavamo svijet na različit način i očekujemo da su i drugi isti kao mi. I eto konflikta!
Da bi smo ga riješili mirnim putem prije svega moramo savladati neke socijalne vještine. U svijetu se one izučavaju u redovnoj nastavi u školama.
Koje su to osobine?
Prije svega, ISTINSKO SLUŠANJE, zatim IZRAŽAVANJE vlastitih osjećanja umjesto POTISKIVANJA, jasno izražavanje želja i potreba, razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja određenog sukoba, vještina pregovaranja...
Da bi djeca ovo savladala i usvojila kao normu ponašanja trebaju živjeti u okruženju gdje se koriste pohvale i saradnja, a ne kritika i nezdravo takmičenje.
Uloga odraslih je upravo u tome da potiču djecu na usvajanje socijalnih vještina, a ne uplitanje u sukobe djece i rješavanje istih umjesto njih.
Dječiju agresiju i srdžbu ne treba silom poništavati nego ih treba koristiti da se pomogne djetetu da shvati vlastite i tuđe emocije i upozna načine na koje može spriječiti ili riješiti sukob mirnim putem.
Kada će se konflikt (sukob) povećati, a kada smanjiti?
Povećaće se ako se uključi više osoba koje zauzimaju različite strane, a učesnici u sukobu ne vladaju potrebnim socijalnim vještinama, dok će se smanjiti ako se pažnja usmjeri NA PROBLEM zbog kojeg je sukob nastao, a ne na sudionike i kada djeca ili odrasli koji im mogu pomoći imaju teoretsko znanje o rješavanju konflikata mirnim putem.
Kod različitih osoba mogućnost sukoba koja „visi u zraku“ izaziva različite reakcije – napad ili bijeg. U oba slučaja prisutna je emocionalna bol, poniženje i potisnuta ili izražena srdžba.
Uobičajeno je da iz sukoba neko izađe kao pobjednik, a neko kao poražen. To je najgori mogući pristup. Šta uopće znači pobijediti? Znači dobiti ono što trebamo. Cilj mirnog rješavanja sukoba je da SVI POBJEĐUJU! Kako je to moguće? Jednostavno – pažnju s protivnika treba usmjeriti na UZROK sukoba. Kako?

  1. ODREDITI PRECIZNO PROBLEM KOJI PRIJETI SUKOBOM
  2. PRIČEKATI SA NEOPOZIVIM ZAHTJEVIMA DOK SE EMOCIJE NE SMIRE
  3. NAVESTI SUKOBLJENE DA RAZMISLE I ISKAŽU SVOJE STVARNE POTREBE VEZANE ZA SUKOB
  4. NA OSNOVU TOGA KRENUTI U POTRAGU ZA RJEŠENJEM
  5. NEIZOSTAVNO I ŠTO BRŽE SPROVESTI RJEŠENJE U DJELO

U nenasilnoj borbi postoje, također, određena pravila:

  1. Razgovarati o problemu.
  2. Nastupiti vidljivo miroljubivo.
  3. Napadati problem, a ne osobu.
  4. Napraviti listu prioriteta u rješavanju konkretnog problema.
  5. Poštovati tuđa osjećanja.
  6. Preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Odrasli su često skloni djeci sugerirati kompromis (popusti ti malo, malo ti i dogovorite se). To nije dobro jer niko nije u potpunosti zadovoljan, svaka strana misli da je ona popustila VIŠE od druge. Time se konflikt ne rješava, nego potiskuje i ponovo će izbiti kad-tad. Jedino pravo rješenje nenasilnog neutraliziranja sukoba je kad sukobljene strane u potpunosti shvate stav onog drugog, prihvate to i sarađujući korak po korak približe se zajedničkom mišljenju o problemu zbog kojeg je sukob nastao. Da bi se uopće počelo razgovarati, prvo treba smiriti emocije u čemu je pomoć odrasle osobe dragocjena, jer je nekad potrebno fizički razdvojiti „zaraćene strane“ i „nadgovoriti“ mirnim, postojanim glasom i odgovarajućim rečenicama verbalne izljeve obje strane.
Pretpostavka je da djetetu u porodici svaka odrasla osoba može pomoći u ovom smislu. A van porodice? Prije svega u školi? Pomozite djetetu da locira neku odraslu osobu u toj sredini u koju ima potpuno povjerenje (učitelj, razrednik, pedagog, direktor, neki predmetni nastavnik) i kojoj se može obratiti u svakoj situaciji. To je veoma važno za njegovo samopouzdanje i osjećaj sigurnosti van porodice, ne samo kada treba riješiti sukob nego i dobiti koristan savjet koji će od te osobe biti i prihvaćen.

PODSJETNIK ZA RODITELJE -  DJEČIJE POTREBE I OBAVEZE

Zašto je važno da se dijete dovoljno odmori?
-Zato što se u toku spavanja obnavlja snaga i raspoloženje djeteta za aktivnosti koje ima u toku dana.
O čemu treba voditi računa kada se formiraju higijenske navike kod djeteta?
-Navike se stiču ponavljanjem  u dužem vremenskom periodu, svakodnevno i u isto vrijeme. Dok ih dijete stiče, često ga podsjećajte šta treba da uradi. Lični primjer roditelja je najbolji podstrek da i dijete nešto uradi. Npr.: ako želite da dijete redovno pere zube, perite i vi svoje pred njim. Tako je i sa ostalim detaljima lične higijene.
Uzimanje hrane je jedna od osnovnih dječijih potreba. Veoma je važno da dijete hranu konzumira u prijatnom raspoloženju. Zajednički obroci u porodici nisu vrijeme za prijekore i svađu. Ako je tako, dijete će ih izbjegavati.
U periodu razvoja neophodno je da ishrana djeteta bude što raznovrsnija.
Dijete ima potrebu da boravi van zatvorenih prostorija i da troši energiju krećući se.
Ako ste zadovoljni time što ste postigli da vam je dijete u porodici  „mirno kao bubica“, znajte da ne može biti tako uvijek i na svakom mjestu: na ulici, u školi,  u društvu vršnjaka.
Da biste bolje upoznali svoje dijete, potrudite se da upoznate njegove najbliže drugove i drugarice sa kojima najčešće provodi slobodno vrijeme.
Učitelji i nastavnici su vaši prvi saradnici u odgoju djeteta. Od vašeg odnosa prema njima zavisiće i djetetov odnos prema školi i obavezama u njoj.
Slabiji uspjeh djeteta u školi ne smije utjecati na pogoršavanje odnosa roditelja prema njemu u porodici. Ljubav roditelja, njihovo razumijevanje i povjerenje biće mu podrška da postigne uspjeh koji lično može.
Zašto se rade domaći zadaci?
-Dijete radi domaće zadatke da bi utvrdilo ono što je učilo u školi, a ne da bi dobilo dobru ocjenu. Domaći zadaci se rade svakodnevno, a tako često se ne ocjenjuju učenici.
Nemojte se brinuti za ono što dijete voli da radi u porodici, već ako mu je u njoj dosadno. Dosada  je svim porocima početak.
Djetetova interesovanja ne mogu uvijek biti u skladu s vašim ambicijama. Uz vas će lakše i brže procijeniti čime bi moglo da se bavi u slobodnom vremenu.
Pored školskih obaveza, svako dijete bi trebalo da svakodnevno obavlja u kući određene poslove. Time ono ne pomaže roditeljima, već kao član porodice učestvuje u zadovoljavanju zajedničkih potreba.
Koliko će vaše dijete biti opterećeno u toku dana, zavisi od tempa njegovog rada.
Svako dijete je vrijednost samo po sebi i nosi pozitivne razvojne potencijale u sebi, zato je i odgoj  svakog djeteta poseban proces.

NAGRAĐIVANJE I KAŽNJAVANJE U PORODICI

Stručnjaci izbjegavaju termine „kazna“ i „nagrada“. Radije ih zajedno zovu „logična posljedica ponašanja“. Bilo kako bilo, roditelji su često u poziciji da primijenjuju ili jedno ili drugo, pa nije na odmet znati neka pravila.
Uspješan odgoj rješava se do pete godine života, dakle, u predškolskom uzrastu. Kakav će dijete postati čovjek, kakav će sistem vrijednosti usvojiti zavisi, dakle, od odgoja u porodici. Obitelj je ta koja udara temelje cjelokupne dječije ličnosti. Škola i ostale društvene institucije na tome grade dalji odgojni utjecaj na dijete. Obiteljski odgoj ima naročit značaj za emocionalni razvoj ličnosti.
Temeljno obilježje obiteljskog odgoja je roditeljski autoritet, a to je ujedno i put priznavanja drugih autoriteta u djetetovom životu.
Ispravan roditeljski odgoj bazira se prvenstveno na iskazivanju ljubavi prema djetetu, ali i pravilnom primjenom nagrađivanja i kažnjavanja.
Kada je kažnjavanje u pitanju, najvažnija je mjera (prečesto kažnjavanje gubi efekat – dijete „ogugla“), ali i stavljanje do znanja djetetu da se kažnjava određeni postupak, a ne ličnost djeteta. (Treba reći, na primjer: „To što si uradio nije u redu“, a ne: „Ti si ovakav ili onakav jer si to uradio.“) Kazna nikada ne smije biti sredstvo ponižavanja niti zlostavljanje djeteta. Ako ga ponižavate on će ubrzo i sam o sebi misliti tako i ponašanje će biti u skladu s tim – sve gore i gore –, a ako ga zlostavljate i sam će postati zlostavljač. Kazna uvijek treba sadržavati i mogućnost ispravka greške u ponašanju. Važno je da kazna bude primjerena postupku, razumljiva djetetu i vrlo, vrlo pravedna što znači da nema ni najmanje sumnje da je dijete „krivo“ i da se kazna „odmjeri“ po veličini „krivice“. Djelovanje kazne više zavisi od autoriteta ličnosti koja kažnjava, nego od jačine kazne. „Autoritet“ roditelji često tumače kao „silu“ i „strah“, a ne stečeno uvažavanje određene osobe od strane djeteta. Majke često kažu „Ja mu ne mogu ništa, otac mu je autoritet, samo se njega boji.“ Jasno je da dijete sluša oca, ne zato što ga poštuje, nego što želi izbjeći njegovu snagu izraženu kroz batine. Važno je raditi na tome od najranijeg djetinjstva da se kod djeteta izgradi jednak autoritet oba roditelja kroz poštovanje i povjerenje proisteklo iz svakodnevnih životnih prilika. To nije teško postići: ne radite ono što ne želite da vaše dijete radi i poštujte ga, pa će i ono poštovati vas. Lakše je zahtijevati slijepu poslušnost (na pitanje „zašto“, odgovoriti „zato što ja tako kažem“), nego djetetu objasniti zašto od njega nešto tražimo ili očekujemo. Vlastiti primjer je nezamjenljiv!
Pa, ako se slažemo da dijete treba osjetiti posljedice svog svjesnog i namjernog neprimjerenog ponašanja, koje to onda kazne predlažu pedagozi u zamjenu za batine koje definitivno treba u potpunosti izbaciti iz obiteljskog odgoja kako su poodavno izbačene iz školskog.
To je, prije svega, promjena ponašanja prema djetetu, zatim isključenje iz igre, oduzimanje predmeta s kojim se igra i time narušava red, uskraćivanje nečega što dijete posebno voli (ali to ne smije biti nešto što mu je neophodno za život i razvoj). Ali, ne zaboravite dijete prvo upozoriti šta će mu se dogoditi ako ustraje u neprimjerenom ponašanju!
Što se pohvala i nagrada tiče, one veoma dobro utječu na odgoj djeteta, ali, također, imaju neke pedagoške zakonitosti. Na primjer, ako se dijete nagrađuje materijalnim nagradama veće vrijednosti postoji opasnost da na kraju postane sebičnjak i snob i pozitivno se ponaša isključivo iz koristoljublja.
Pohvala i nagrada trebaju uslijediti za nešto učinjeno posebno dobro, kada se jako potrudi za nešto, ali treba voditi računa da se normalno pozitivno ponašanje (prihvatanje školskih i drugih obaveza i njihovo izvršavanje, pristojno ponašanje, pomoć drugima i slično) PRIMIJETI, ali ne i posebno nagradi: dijete će tako shvatiti da se to od njega u svakom slučaju očekuje i to za njegovo dobro. Priznanje utječe pozitivno na razvijanje samosvijesti, povjerenja u sebe i potiče dalje zalaganje. Čime nagraditi dijete? Može to biti i (ne preskupa) igračka, čokolada, ali je efektniji zagrljaj, verbalna pohvala, zajednički izlazak, razgovor, ispunjenje neke davne želje. Jer, najopasnije je dječije primjereno ponašanje KUPOVATI!
Velika je „umjetnost“ naći pravu mjeru u svemu pa i u nagrađivanju i kažnjavanju. Ta mjera je u stvari mjera pravilnog odgoja, zato razum mora biti stalno uključen (neko reče da pedagogija u prevodu znači „stisni srce“) i poželjno je potražiti savjet od stručne osobe (pedagoga i psihologa najprije). U protivnom, najbolje namjere mogu dovesti do formiranja najgorih crta karaktera i ponašanja u školi i van nje.

ZLATNA PRAVILA KAŽNJAVANJA DJETETA

-NIKAD NE IZRIČITE KAZNU U AFEKTU (DOK STE LJUTI, BIJESNI I SLIČNO)
    (tako ćete se najlakše odvići od fizičkog kažnjavanja)

-KAZNU ODMJERITE ONOLIKU KOLIKU MOŽETE IZDRŽATI, A DA NE POPUSTITE
(najgore je reći „nećeš izaći vani sedam dana“, a onda pustite dijete nakon tri dana ili već sutra, kad se „ohladite“. Time narušavate vlastiti autoritet i umanjujete pedagošku vrijednost kažnjavanja uopće).

-DOBRO UPOZNAJTE SVOJE DIJETE KAKO BI STE ZNALI USKRAĆIVANJEM
ČEGA ĆETE POSTIĆI NAJBOLJI EFEKAT.

-NE MOŽETE SE ISTO ODNOSITI PREMA DJETETU KAD STE ZADOVOLJNI NJEGOVIM POSTUPCIMA I KADA NISTE (dijete mora osjetiti razliku, bilo da ga  negdje nećete pustiti ili mu nešto kupiti ili nešto dozvoliti...)

-STRUČNU POMOĆ (na primjer, pedagoga) POTRAŽITE RADIJE UNAPRIJED I POSLUŠAJTE SAVJET MAKAR SE S NJIM I NE SLAGALI (naravno, ako imate povjerenja u tu osobu).

Kako riješiti problem neposlušnosti kod djece?

Zašto se popustljivost u odgoju ne isplati?

Svaki puta kada mali Jakub ode u prodavnicu s svojom majkom, ponovi se isti scenario. Dijete traži da mu majka kupi čokoladu, a majka ga odbije. Nakon par minuta, dijete i dalje uporno navaljuje, a majka i dalje odbija, riječima: „Ne može.“ Nakon što majka odbije njegov zahtjev i po treći put, Jakub se iznervira, i njegova molba prerasta u NAREĐENJE. Majka i dalje ne popušta. Tada Jakubovo lice pocrveni, počne lupati nogama o pod i tresti kolica. Majka mu tad zaprijeti da će ga kazniti ako ne prestane, ali dijete ne odustaje. Nakon što je i po peti put zatražio čokoladu i bio odbijen, Jakub se naljuti. Majka se osvrće okolo iz stida od ljudi, ali nema gdje da skloni dijete. Za to vrijeme, mališan plače, vrišti, udara i ruši sve oko sebe. Ostali kupci stoje i gledaju ovu scenu. Majka to više ne može trpjeti, i na koncu se pokori djetetovoj želji.

Roditelji i djeca uče jedni od drugih

Dragi roditelji, vi i vaša djeca jedni druge „učite“ načinima ponašanja u vašoj porodici. Upravo te naizgled sitne svakodnevne stvari određuju kasnije ophođenje vaše djece prema vama i formiraju vaš međusobni odnos. Recimo:Od oca i majke koji ostaju pri svom stavu i ne mijenjaju ga kasnije, dijete uči da s njegovim roditeljima nema šale, da su strogi i ne prihvataju pregovaranje.Od oca i majke koji su popustljivi, dijete uči da su roditelji blagi. Čak i ako se ponekad roditelji naljute, dijete zna da je dovoljno da pusti suzu. Nakon toga zaboravlja se sve i oprašta se svaka grešku. A dijete će se i ubuduće koristiti s onim čemu su ga roditelji naučili.

Analiza scene između Jakuba i njegove majke

Scene slične onoj između Jakuba i njegove majke su, nažalost, dosta česte. Ako malo razmislimo o svemu što se desilo, vidjet ćemo da su oboje, i majka i dijete, učili iz ponašanja onog drugog.
Majka je isprva bila uporna i nepopustljiva u odbijanju. Ali, nakon pritiska od strane djeteta, pokorila se je njegovoj volji i uslišala mu zahtjev. Nažalost, tad nije bila svjesna da je baš u tom momentu podučila dijete načinima koje će ono iskorištavati tokom svog odrastanja.

Čemu je to Jakubova majka naučila svoje dijete?

- Dijete je naučilo da slijedeće riječi: „Ne može“, „Ne“, „Ne smiješ“ i sl. nemaju težinu i da istinska zabrana ne postoji.

Reakcija Jakubova majke na djetetove molbe izgleda ovako: Ne može, Ne može, Ne može, Ne može – Može. Dijete je naučilo da kada njegova majka kaže: ‘Ne’, to ne znači odbijanje, već: ‘Pitaj me opet i opet. Gnjavi me i dosađuj mi više od jednog puta. Kad tvoje ponašanje postane nepodnošljivo, ja ću svoje odbijanje pretvoriti u pristanak.’ Dakle, majka je svome djetetu i ne htijući „pomogla“ u razvoju neposlušnosti.

Dragi roditelji, trebali biste znati da vaše dijete MORA znati da kad kažete: ‘Ne’, to zaista znači odbijanje, i ništa drugo. Kada nešto zabranite, vi istinski morate željeti da dijete taj postupak više ne ponovi. I nikako ne smijete dopustiti da se vaše dijete s vama raspravlja oko onoga što mu naredite. Nažalost, mnogo roditelja je sklono čestom mijenjanju svoga mišljenja. A kada je roditeljeva riječ sklona promjeni, dječji um to zabilježi i koristi.

Prema pedijatrici Michele Borbi, roditelji NE SMIJU POPUSTITI svome djetetu ukoliko ono koristi viku, plač i galamu kako bi dobilo ono što želi. Trebali biste ODMAH prekinuti razgovor i odlučno djetetu dati do znanja da neće tolerisati slično ponašanje ni pod kojim uvjetima. Kada dijete shvati da vi mislite ono što kažete; da su vaše riječi u skladu s vašim djelima; doći će i do drastične promjene u njegovom ponašanju.

- Jakub je naučio kako da koristi svoju ljutnju da dobije ono što želi.

Majka svakako nije imala namjeru da svoje dijete poduči kako da se „ljuti“, ali se baš to desilo. Jakub je naučio da su vikanje i dosađivanje veoma efektni. „Ako dovoljno dugo plačem i vrištim iz svega glasa, dobit ću čokoladu.“ Nagrada koju dobijete za neposlušnost je – slatkiš. Pa ko ne bi bio neposlušan?

- Dijete je naučilo da njegova majka ne misli ono što kaže

Majka je djetetu pokazala da su njene riječi i djela u raskoraku. Mada je ona prijetila s kaznom, NIJE SPROVELA U DJELO SVOJE RIJEČI. Naredila mu je da bude mirno i poslušno, inače će ga teško kazniti, ali umjesto toga šta je uradila? ONA GA JE NAGRADILA KUPIVŠI MU ČOKOLADU.

ISKRICE MUDROSTI

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:
''Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?''
'Trenutak'', odgovori Sokrat, ''prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?''
''Tri sita?''
'Da'', odgovori Sokrat, ''prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?''
''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”
“Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?''
'Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.''
“Dakle,'' nastavi Sokrat, ''želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?''
''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''
''Dakle,'' zaključi Sokrat, ''ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.''

DJECA POSTAJU ONO ČEMU IH UČITE
(nama odraslima na razmišljanje)

Ako dijete živi u neprijateljstvu,ono uči da se bori.
Ako dijete živi u poruzi,ono uči da se postidi.
Ako dijete živi sa sramom,ono uči da se osjeća krivim.
Ako dijete živi u toleranciji,ono se uči strpljenju.
Ako dijete živi sa ohrabrenjem,ono se uči povjerenju.
Ako dijete živi sa pohvalom,ono uči da poštuje.
Ako dijete živi s pravednošću,ono se uči pravdi.
Ako dijete živi u sigurnosti,ono uči da vjeruje.
Ako dijete živi sa odobravanjem,ono uči da voli samog sebe.
Ako je dijete prihvaćeno i okruženoprijateljstvom,ono uči da pronađe ljubavna svijetu.

"Kuda poslije osnovne škole"

Neko je jednom lijepo rekao: Čovjek dva puta u životu treba biti pametan - kad bira buduće zanimanje i bračnog druga. Ako pogriješi - čitav život mora biti pametan u ispravljanju greške.

Da bi se pravilno izabrala srednja škola važno je objektivno sagledati sposobnost za određenu struku, psihofizičke predispozicije i zdravstveno stanje djeteta, a ni količina znanja koju nosi iz osnovne škole nije zanemarljiva.
Veliki broj učenika i roditelja opredjeljuju se za srednju školu iz razloga potpuno subjektivne prirode, što je često pogrešno. Učenici se najčešće povode za drugovima ili se opredjeljuju za "popularnu" školu, često i ne znajući koje sve srednje škole im stoje na raspolaganju. Neki nemaju samopouzdanja, pa ako nisu bili baš najbolji đaci biraju, po njihovom mišljenju "lagane" škole (umjetničke, zanatske) i ne znajući ništa o njima.

Roditeljska "logika" je najčešće vrlo životna: veza i poznanstvo, blizina kuće, da se što prije dočepa "hljeba u ruke". Neki se drže porodične tradicije, neki žele ostvariti preko djeteta svoje neispunjene ambicije, neke vodi perspektivna materijalna situacija i status određenog zanimanja. Svi su ovi razlozi razumljivi i dobronamjerni, ali često su pogrešni. Dijete možete "preko veze" upisati u školu, ali niko na taj način ne može školu završiti. Blizina škole mjestu stanovanja sputava dijete u istraživanju novih horizonata i sticanju novih prijatelja, a što se tiče što bržeg zapošljavanja - biroi su puni onih koji tako razmišljaju, a mali broj se odluči na dalje školovanje kada je već stekao neku diplomu. Porodična tradicija je dobra ako je dijete naslijedilo i sposobnost za određenu struku, u protivnom može dovesti do velikih nevolja - premladi su za takvu vrstu opterećenja i "zacrtane budućnosti". Najgore je ispunjavanje vlastitih snova preko djeteta koje možda to što roditelji nisu uspjeli uopće ne interesuje, niti imaju sposobnosti! Što se novca i statusa tiče, ni u jednoj profesiji to nije zagarantovano svih 30-40 godina radnog vijeka. Sve se mijenja osim činjenice da tolike godine treba ustajati ujutro i osam sati raditi nešto. Ako za taj posao nismo sposobni ili ga ne volimo - nikakav novac, slava i moć ne mogu spriječiti ozbiljne psihičke posljedice!

Najsretniji su ljudi koji vole ponedjeljak, odnosno, nakon zasluženog odmora preko vikenda rado idu natrag na svoje radno mjesto. A to su ljudi koji su svoje zanimanje izabrali prema sposobnostima i interesovanju.

Završeni osnovci tek su na početku. Ako su u osnovnoj školi bili loši đaci ne moraju to ostati zauvijek. Naprotiv. Veliki je broj primjera gdje dijete "procvjeta" tek u srednjoj školi gdje se riješilo mnogih školskih predmeta koje je moralo učiti, a uoće ga ne zanimaju. Samo gimnazija je neki nastavak osnovne škole gdje se stiče opće znanje kao jedina dobra podloga za fakultet. Bolje će se na Mašinskom ili Medicinskom fakultetu snaći gimnazijalac nego onaj što dolazi iz srednje stručne škole, zato što takve srednje škole formiraju srednji stručni kadar, a ne pripremaju ih za dalje školovanje u toj struci.

U srednjim školama uvijek ima dovoljno mjesta za sve završene osnovce, ali mnoge škole ostanu nepopunjene jer nisu "popularne" ili se o njima malo zna i priča.

Cilj časova profesionalne orijentacije i individualnih konsultacija sa pedagogom je da svi učenici izaberu srednju školu u kojoj će biti zadovoljni zato što im baš ona najviše odgovara prema sposobnostima i interesovanjima. Ukoliko se ne mogu odmah upisati baš u takvu školu trebaju se upisati tamo gdje ima mjesta, a ako se pokažu u prvom razredu pružiće im se mogućnost da se prebace u drugu školu ili na viši stepen. Važno je da ne ostanu neupisani.

Gotovo se čitav osmi razred s učenicima radi profesionalna orijentacija tokom koje se upoznaju sa svim srednjim školama i zanimanjima unutar njih, sa zdravstvenim kontraindikacijama za pojedina zanimanja, sa dobrim i lošim načinima odabira srednje škole, a ispitane su i njihove sposobnosti i interesovanja. Kroz ovaj rad učenici bolje upoznaju i sami sebe. Na primjer, mnogi "lošiji" učenici iznenade se kada neke testove urade mnogo bolje od "odlikaša". To je zato što se ispituju SPECIFIČNE SPOSOBNOSTI i što najčešće nema veze sa uspjehom u osnovnoj školi, ali itekako ima veze sa uspjehom u određenoj srednjoj školi.

Specifične sposobnosti nemaju direktne veze sa određenim stepenom školovanja, nego s VRSTOM škole, odnosno s VRSTOM zanimanja.

„Lijep odgoj je najvrednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu“

U školi, na ulici, među vršnjacima, na fakultetu, u svakodnevnom životu uopće, svako dijete ili odrasli pojedinac svojim ponašanjem i govorom odražava vrline, manire, osobine, znanje, vještine, navike, jednom riječju – odgoj koji u sebi nosi iz porodice.
Da se podsjetimo: „Odgoj je proces formiranja čovjeka kao ljudskog bića, njegovih fizičkih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih osobina. U odgojnom procesu odgajanik i odgajatelj putem komunikacije i interakcije planiraju, ostvaruju i vrednuju cjeloviti razvoj ličnosti.“
U porodici, glavni odgajatelji su roditelji. Odgoj u porodici započinje odmah po rođenju djeteta. Porodični sistem je jako dinamičan, te razne situacije u porodici mogu da utječu na pozitivno i negativno ponašanje djeteta. Uzajamnim odnosima između djece i roditelja stvara se dinamika u porodici., kroz koju se uče prva pravila ponašanja, jačaju i razvijaju ego procesi, stiču navike, internacionaliziraju vrijednost i ideali, vrši proces identifikacije.
Djeca se trebaju odgajati sistemski. Uspjeh u odgoju djeteta rješava se u mladim godinama, do pete godine života, kako su pisali poznati pedagozi. Kakav će biti čovjek, kakve će vrijednosti nositi sa sobom, zavisi posebno od toga kakvim ga roditelji učine do njegove pete godine života.  Ako roditelji do pete godine ne odgajaju dijete kako treba i ne prenose na njega higijenske, društvene, kulturne, moralne i vjerske manire, onda će kasnije morati dijete preodgajati. Na prvi trenutak možete pomisliti: Pa šta dijete može doživjeti do pete godine, jer roditeljima se čini da sve ide dobro. A u desetoj ili jedanaestoj godini sve pođe na gore i roditelji se pitaju ko je iskvario dijete, a sami su odgovorni za njegov odgoj od prve do pete godine.
Dobra i ugodna, intimna i topla atmosfera u porodici, sigurnost koju pružaju zdravi i interpersonalni odnosi, prvi su preduvjet uspješnog razvitka osobnosti i značaja djece i omladine. Porodica udara temelje cjelokupnoj ličnosti djeteta ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja. Ona daje ono što je bitno i od čega se kasnije škola i ostale društvene institucije polaze i na čemu grade odgojni utjecaj na dijete. Osim toga, porodični odgoj ima naročit značaj i za emotivni razvoj ličnosti, jer se u porodici stvaraju emotivne veze i od tih prvih emotivnih veza u velikoj mjeri će zavisiti kasniji emocionalni razvoj i uravnoteženost jedne ličnosti.
Vaše dijete je vaše ogledalo, baš kao što ste i vi njegovo. Gledajući dijete može se mnogo toga saznati o roditeljima, o prilikama u porodici, o međusobnim odnosima, o navikama, osobinama ličnosti osoba koje ga okružuju. Tako se vi ogledate u djetetu. A sve što vi radite, kako se ponašate, kako se ophodite jedni prema drugima, kako govorite, gestikulišete, sjedite, jedete, dijete vidi od vas, tj.ogleda se i ugleda na vas. Kopira vas, identifikuje se s vama.
Kada je riječ o navikama, treba napomenuti da o svakom čovjeku možemo suditi, između ostalog, na osnovu njihovih higijenskih, kulturnih i radnih navika. A te navike se stiču u djetinjstvu. Ne dozvolite da drugi loše sude o vašem djetetu, znajte da su roditelji prvi na spisku odgovornih za njegovo ponašanje.
Savremena porodica suočava se sa planetarnim iskušenjima i problemima. Savremene pošasti: droge, alkohol, igre na sreću, mas mediji i neprakticiranje vjere produbljuju krizu koja ne bira i ne pita, već samo razara.

Članovi porodice imaju malo vremena da budu zajedno. Komunikacija među supružnicima je smanjena na minimum. Roditelji imaju malo vremena da se aktivno bave odgojem i obrazovanjem svoje djece onoliko koliko im je potrebno pa su takvi izloženi svim gore navedenim pošastima. Djecu treba vratiti da budu doista djeca koja neće zaboraviti na svoje roditelje. Roditelji su čuvari, staratelji i pastiri svoje djece i kao takvi neće degradirati svoju časnu zadaću odgoja i obrazovanja.
U razgovoru s mladima saznali smo da najveći utjecaj u njihovom životu imaju vršnjaci i mediji. A kada ulica, vršnjaci i mediji uzmu odgoj u svoje ruke, tu nastaje kriza identiteta. Činjenica je da nikada više međuljuski odnosi nisu bili nagriženiji i da nikada više odgojna komponenta u obrazovanju nije bila zapostavljenija nego danas. Mladi imaju višak dosade, a manjak ambicija.
Posebno ističemo problem medija koji polahko preuzimaju vodeću ulogu u desakralizaciji i dehumanizaciji ljudskog života. Nerijetko se populariziraju vanbračni odnosi, blud, građanski neposluh, odvajanje vjere od svakodnevnog življenja, uživanje u haramima (alkohol i droge). Evidentna je intencija da se u društvu naruši moral, sram, stid, saosjećanje zbog tzv.modernog/savremenog življenja koje zapad favorizira kao najbolji mogući način življenja.

Dragi roditelji,  radite na svojoj nadogradnji, na svom permanentnom odgoju i obrazovanju, jer ako dijete vidi da vi slobodno vrijeme koristite čitajući knjigu i ono će posegnuti za njom. To će imati mnogo više efekta od priče:“Hajde sine, čitaj neku knjigu, trebat će ti..“.  Takve i slične fraze vremenom djetetu postanu dosadne, čak naporne i u njemu, stalna prisila, može proizvesti samo apatiju ili čak antagonizam i prema vama i prema knjizi. Djeca ne vole kad im se previše pridikuje, naređuje, kada ih tjerate da nešto urade. Umjesto samo riječima, pokažite im ono šta trebaju da usvoje i svojim djelima. Tako će lakše, brže i s više volje naučiti mnogo toga. Jer, ako tražite od djeteta da pospremi svoj krevet kada ustane, nemojte da vam se desi da vaš krevet dijete zatekne neuredan. Prigovorit će vam to kad-tad. Ako odvraćate dijete od gledanja u ekran tv-a ili računara, nemojt se odmah nakon izrečene opomene djetetu, okrenuti i upaliti televizor. Tako dolazite u kontradikciju sami sebi, a djetetu to sigurno neće pomoći. Najbolji odgoj djeteta je odgoj ličnim primjerom.

Dakle, dogovarajte se sa djetetom, saslušajte i njegovo mišljenje i podržite ga u dobru. Nastojte da budete što pravedniji prema djetetu: nagradite ga kada uradi nešto dobro (to može biri i pohvala, kompliment, poljubac za manju djecu, čestitanje stiskom ruke za nešto stariju, omiljeni kolač ili neki poklončić – zavisno od urađenog), ali i kaznite za loše (u obliku kazne spadaju prijekor, kritika, zabrana...). i budite dosljedni u postupcima, posebno kada se radi o djelovanju oba roditelja. Ono treba da bude usaglašeno i sinhronizovano. Ako majka ne dozvoljava djetetu da bude više od dve sata na polju, onda dijete treba da dobije isti odgovor i od oca i obrnuto.
Naći pravu mjeru između nagrade i kazne znači riješiti problem odgoja. Davati djeci podršku, nagrađivati ili kažnjavati, sve mora biti usklađeno tokom dječijeg rasta. Temeljni cilj roditeljskog angažiranja je postati prijatelj svog djeteta, ali samo u skladu s njegovom sposobnošću da u tome razumije i odgovornost. Neki roditelji čine greške iz želje da postanu prijatelj svom šestogodišnjaku. Roditelji trebaju biti pažljivi kada je u pitanju podrazumijevanje pojma prijatelj... U ovoj dobi dijete treba roditelja, a ne prijatelja. Mnoga istraživanja su pokazala da su djeca, koja su često kažnjavana od svojih roditelja, u društvu s drugima i sami primjenjivali kaznu. Danas sve više preovladava mišljenje da se fizičko kažnjavanje djece treba potpuno izbaciti iz prakse. Daleko je bolje za dalji dječiji razvoj, pozitivno ponašanje u školi, dobar školski uspjeh, dati težišt nekim drugim blažim oblicima sprečavanja. Djecu je poželjno podsticati, ali kako su istraživanja pokazala, tamo gdje se dijete podstiče kroz materijalne oblike stimulacije, onda dijete u takvoj situaciji postaje egoistično. Za dobar uspjeh i ponašanje učenika u školi, roditelji roditelji trebaju nagradu i kaznu koristiti smišljeno, kvalitetno i odmjereno.

I ne zaboravite:
Djetetu nikada ne valja zadavati kaznu kao kaznu, nego da je osjeti kao naravnu posljedicu svojeg nevaljalog čina. (Rousseau)

ODRASTANJE

Adolescencija nije ni djetinjstvo ni odraslo doba. U tom razdoblju mladi moraju izgraditi zrelu ličnost, prihvatiti sebe onakvim kakvi zapravo jesu, prihvatiti vlastiti izgled i tijelo, usvojiti mušku odnosno žensku ulogu u društvu, oblikovati i usvojiti moralne i etička vrijednosti, izgraditi svoje stavove, postići emocijonalno osamostaljivanje od roditelja, izgraditi zrele odnose sa vršnjacima istog i suprotnog spola i potpuno se pripremiti za socijalnu i ekonomsku samostalnost. Na tom putu i adolescenti i roditelji doživjet će niz nelagoda i frustracija, ali i niz novih spoznaja, uzbuđenja i otkrića. Dešavanja u porodici u doba adolescencije burnija su nego prije i poslije tog razdoblja. Najvažnije pravilo koje roditeljima može pomoći da to razdoblje prebrode uz najmanje stresa je prihvaćanje načela budućnosti , promatranja, pregovaranja i postupnoga mijenjanja pravila, odnosa i ponašanja. U tim promjenama trebaju postupno mijenjati i sebe, jednako kao što se mijenjaju i njihova dijeca. Odrastanje je stoga porodično dešavanje, neprekidna dvosmjerna komunikacija u u kojoj roditelji uvijek ostaju roditelji,
a djeca uvijek djeca, sa zajedničkom željom da od zbunjenih mladih i zabrinutih odraslih na kraju procesa nađemo samopouzdane zrele mlade ljude i, iako ponekad pomalo umorne, zadovoljne roditelje.

PRIJATELJI I VRŠNJACI

Rastuće samopouzdanje i socijalna zrelost donose promjene u odnosu roditelja, adolescenata i njihovih vršnjaka. Potreba za prijateljima i njihova važnost ne narušavaju temeljno povjerenje koje adolescent ima prema roditeljima i nije nikakav signal za uzbunu u smislu kidanja porodičnih veza. Prijateljstva su važan dio adolescencije. Ona su stabilnija i dugotrajnija od prijateljstva djetinjstva, a mladima omogućavaju da svijet oko sebe a i sebe same sagledaju očima bliske i sebi slične osobe. Roditelji moraju biti svjesni da će nihov utjecaj na određena područja života njihove djece biti sve slabiji i nadomješten utjecajem prijatelja i grupe. Grupe vršnjaka su osobito važne u ranom razdoblju adolescencije i grupa gotovo propisuje način oblačenja, muzički ukus, provođenje slobodnog vremena isl. ta pravila grupe mladima daju osjećaj da ne moraju sve odluke donositi sami i osjećaj pripadanja nečemu nad čim odrasli nemaju vlast ili utjecaj. Da bi bili prihvaćeni u željenoj grupi, mladi su, do neke mjere spremni i na prvi konformizam u životu, to jeste na odustajanje od vlastitih želja i stavova za voljnu grupe. Sa odrastanjem ta sklonost komformizmu slabi i sve su izraženiji vlastiti stavovi. Roditeljski utjecaj u periodu adolescencije ne nestaje, modeli roditeljskog ponašanja ne ostaju ne zapaženi, a roditeljska pravila se prepoznaju i nastoje oslabiti ili prekršiti, ne uvijek zbog temeljnog neslaganja, već zbog nužnog odupiranja autoritetima koji su nadjeljiv dio odrastanja.

ZAŠTO SUKOBI NISU TRAGEDIJA?

Ponekad roditelji odrastanje doživljasvaju kao bolnu separaciju. No mladi, iako postaju samostalniji i nezavisniji od roditelja, i dalje sudjeluju u životu porodice, u zrelijim odnosima koji ne isključuju privrženost i bliskost. Mladi koji svoje roditelje osjećaju kao tople, zainteresirane i sklone da nagrađuju pravilne postupke, pokazivat će veće samopoštovanje i veću nezavisnost bez većih komflikata. U razdoblju sazrijevanja u svim porodicama ima komflikata koji nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Konflikt u tom razdoblju nije tragedija, već se može smatrati dijelom svakodnevnog odnosa porodica adolescent. Mladi izjavljuju da u prosječnoj sedmici imaju dvije svađe sa roditeljima i barem tri sa prijateljima. Sukobi mogu nastati i oko načina oblačenja , učenja ili kućnih obaveza , no većina će rasprava biti usmjerena na pravila oko izlazaka i načina provođenja slobodnog vremena, a većina roditeljskih  savjeta na ponašanje i društvo u kojem se mladi kreću.

KAKO POSTAVITI I ODRŽATI PRAVILA

Vještina postavljanja pravila i održavanja njihovih poštivanja najzahtjevnija je vještina koju roditelji moraju savladati u odnosima sa svojom djecom. U većini porodica postupno će se proširivati privilegije i prava te smanjivat ograničenja i zabrane. Obično roditelji postavljaju ograničavajuća pravila koja se s vremenom, kako dijete raste i pokazuje da se zna nositi i sa zahtjevnijim situacijama, mijenjaju i proširuju. Roditelji ne bi smjeli pasti u zamku lažnog iskazivanja privrženosti i povjerenja, koje će djetetu dati iznenadnu slobodu u kojoj će se ono osjećati izgubljeno. No ne treba se ni ponašati prema njemu ili njoj kao da su manje sposobni i odgovorni no što to uistinu jesu. Upravo spomenuti sukobi često služe za „ isprobavanje snaga „ a to je zapravo vjekovna stara igra među generacijama u kojoj se pravila znaju unaprijed. Djeca ne očekuju da im se nanadano popusti. Ali isto tako, roditelji moraju biti svjesni da nema stvari koja će adolescenta više povrijediti i poniziti od podcjenjivanja njihovih sposobnosti i odgovornosti.

SAMOPOŠTOVANJEM PROTIV PRAVILA?

Osim buntovništva i suprotstavljanja autoritetima , ne smije se zaboraviti da u razdoblju adolescencije ima mnogo strahova, frustracija i nesigurnosti. Ponekad je najglasnije lupanje vratima samo izraz nemoći i tuge. Mladi izrazito strahuju od reakcija drugih i često osjećaju nelagodu osobito pred nepoznatim ili slabo poznatim društvom skloni su preuveličavanju društvenih gafova osjećaju da su beznadno nespretni. Kako bi izbjegli zamišljenu ( preuveličanu ) pažnju, ponekad će u društvu upravo pristati  zapaliti cigaretu, popiti piće. Stoga je postupno ali stalno podupiranje izgradnje samopoštovanja i vlastitih stavova te učenje vještina kako izbjeći takve uvjetovane reakcije , zadaća svih koji sa mladima dolaze u dodir i nastoje im u odrastanju pomoći. Ponekad djeci mogu koristiti odgovori i uputstva kako se postaviti u situaciji gdje se izlažu  opasnosti od zlouporabe opojnih sredstava. Treba razgovarati o tome jesu li bila u takvim situacijama te im pomoći naći prave odgovore i način reagiranja. Pritom treba biti svjestan da je od najveće važnosti da oni odgovore, reagiraju i odluke dožive kao svoj vlastiti izbor. S takvom mogućnošću se treba znati suočiti i većina se stručnjaka slaže da je vještina kako reći ne jedna od temeljnih društvenih vještina koju mladi moraju savladati u procesu sazrijevanja. To“ ne“ ne odnosi se samo  na sredstva ovisnosti ,odnosi se na mnoštvo izazovnih i nebezazlenih situacija – od vožnje sa nepouzdanim vozačem , neplaniranog seksualnog odnosa, spavanja kod prijatelja/ prijateljice umjesto dolaska kući, pa do onih ponašanja koja graniče s delinkvencijom ( tučnjave, sitne krađe i sl. )
Stoga s djecom treba razgovarati stalno i otvoreno, nastojati što više saznati o njima samima i potpuno proširivati okvire u kojima se mogu kretati. Ponekad će mladi morati i pogriješiti , roditelji ne smiju zaboraviti da se to događalo i njima. Pritom ne smiju posustati ili se opustiti – u tom razdoblju moraju biti sveprisutni. Ne treba stvarati tragediju tamo gdje je nema, ali ni ne zanemarivati naznake koje bi morale upozoriti da se zbiva nešto nepoželjno.